Herbarium Za Ljekovite Trave

poderane zastave
u razbijenom kordonu
i krv na cigli
(naslovna strana nečije teške ideologije)

 
osvetnički će Mart prosuti kišu
po avetinskom gradu u kojem ne osta
ništa
osim Nas

 
revolucija davi prve mačiće u vodi
novo proljeće grakće u iščašenom letu
sve je kao i obično
u danu poslije Velikog rata

_____________________________________________________________

Не мисли колку си љубела и дека љубовта е се што ти е потребно.
Погледни! Ќе видиш само еден обичен смртник без концепт за револуција.
____________________________________________________________
 
ja ne prljam ulice
nego organizam... geta
trulo meso ostavljam vranama
i drugm gladnim strvinarima
za bogatu gozbu
pod radioaktivnom zornjačom

 
moje borbe se ne vode na ratištu
nego u stomaku
i neću izaći na ulicu/
vrištaću u snu

 
još jedan krik iz geta
i razgovor sa ehom eom om m...
otvaram oči i stapam se sa zidom
zvučna izolacija
nekih bezglavih nacija
vibrira hodnicima

 
opasnost ne vidi samo onaj ko ne želi
želi

 
dno

Taru se
nostalgijom
kovine o Andreju
kroz objektiv.

U plićaku misli peremo teške riječi od zlatne groznice.

nakupine bolesti po grudima
u obliku tvoga srca
dok budnujem pod zemljom
koja podriguje duše bez upokoja
gore ka nebu
tmini i Danilovoj kiši

znaš
hladno je u grobnici
Bori
se

ja sam te čekao između kazaljki
i prozor je bio otvoren
a ono što je pred san ušlo
u tamnicu mog bola
nikada nije dobilo svoje ime
ni postojan oblik

samo agregatno stanje ludila
koje me masturbativno miluje
bdi u meni
klija

U smiraj mira se mirno mirimo smireni

divlji leptiri u stomaku reže
dječaku tvrde sijenke i blagog sna
što umjesto krvi
sluša strujanje pješčanog sata
i zabada sidro u srce
pod kožu tvoju

pašće u vode žudnje ti
kao kiša ili noć
sa usana nemira vlažnost da pije
kad u tvojem dnu strasno
bijeli uzburkani krečnjak
kroz uski tunel guste tame
na koljenima stane
da vrišti

on zove...

želim...
ne da ih ljubim, nego (baš) da ih ližem...
polako
brzinom sluzavog puža
bez kuće na plećima
koji se penje
uz hladni mermerni
spomenik

u jutrima alkoholnog vrenja
strpljivo ga čekam da se pojavi u ogledalu

u ruci držim žilet

ne spavam. noć ili dan, ne postoje
vjetar u nemiru, to je Duh
horizonti od crne tinte
bijela puknuća. nanosi zanosi
smetovi.
zrak oko mene
slobodan je ali čvrst
pršti u očima.
raspetljava se
olovni film

iznad trnja postojanja
decembarska bijela plahta
prekrila je tuđe sunce
ugašeno modro oko
ožiljak na poderanom nebu

ka raspukolom horizontu
tupi pogled utočište traži
mrtva sreća na oblaku leži
o njoj samo uspomene spiju
a sneni se dani lome
poput stakla zrelih snova
ili kičma nespokoja
prepukla na pola

ti znaš
podstanar si svoga bola
na peronu trule nade
tamo iza barikade
čekaš stvarnost
koja uvijek kasni
sa bujicom mutnih slika
od milošte zovemo ih život

u jutrima zime
pustio sam korov
vršeć' fotosintezu
s' pikselima u očima
bez blica

tokokrv
ledoslad
ako već dlakocjepimo frazama
hvala na pitanju
nije loše

a vi, kako 'te?

pali smo pod oslobođenje
petokraki zupčanik melje pod lobanjom
medijski suton totalitarizma
kompot u očima
antene u noći
bijes u krvi
zri

tako to počinje...
prasak
večnost izvađena iz jednog trena
kojem se ponovo...
niste nadali
kolektivno
odliveni
tamo... u rezervate
da vršite verske obrede
igrate plamenom
mesečarite
po šahovskoj ploči

naravno
pijune prve pojedu

kažeš - nenadano
a zglobovi grada škripe
zgrušavanje crevne mreže
ispod betona
tuneli
para-olimpijskog organizma
za pacove i ljude
za polu-život
za bolje
sutra
za nove katakombe
za nečistu krv
i milosrdne bombe

decenijama
vire iza paravana
čekaju trenutak
naneseni
zaneseni
žedni

kažeš -
nenadano

u dubokom snu
na jastuku
od perja
pokidanog sa krila
tvog palog
anđela
koji vrišti iz bunara emocije

sanjam

zgrozio sam se
vidjevši jednog starca
izlomljenog
u krhotinama razlupanog izloga

gazim danima
po tim komadima stakla
bos

razumijem taj smrad
straha
i šuplji pogled plastičnih lutki
bez udova

Zjenicu sunca upih u svoje oči. I tako sagorenog pogleda vidjeh sjenku tvog imena. Zovem te. Nazirem Ljubav, dok pojim žeđ na obali noći, pjevajući riječi moje sudbine, slane kao kap vatre što osvjetljava put slijepca. Koraci postaju nevažni. Doći ću...

Pocijepao sam posljednju svjesnu misao u glavi pred astralni san kroz posljednji dim duvana koji pravi grokaz ka plafonu kao klupko maglovitih zmija. . Još samo da se opustim i prepustim hemijskoj reakciji terapije, nadajući se balzamovanju mirotočivih udova i protoku vremena koje zakucava kazaljku na beskonačni stond. Mumificiranje!

zbir intimnih poraza
preko bajatih stihova
vodi ka uvijek istoj blindiranoj kutiji
iz koje zgužvani nespokoj
autistično reži
na otrgnute bolesti
iz koštane srži
lučeći iz gliba podsvjesti
smolave otrove
kroz bljedilo kože

da li mozak traži... ono čega nema

epilepsija trese popločano srce
aritmično buncanje u snu
u kojem je svaki grč spavača
samo razbijeni glas
iz dubine grudnog koša
odjek nesanice
nataložen u gusto kuvanom znoju
ukroćenog kreveta
u dubokom snu vlažne postelje
malog djeteta

ponovo će nas grupisati
uniformisati
podijeliti sjekire
i poslati
u juriš na trule
vjetrenjače

odbranimo kamen
jer on je jako bitan iz nekog razloga

još nisam siguran
zašto

Kao užarema kliješta, riječi se zarivaju bez moje volje u krvave rovove mojih preživljenih drhtaja, prodiru duboko u podsvijest i iz muljavih misli čupaju druge riječi, tvoreći tako simbiozu sna i materije, taj međuprostor koji zovem inspiracijom, dok lažem sebe da sam im ja udahnuo život, imao uticaj na sam redoslijed... da su moje. I da u svemu tome postoji skriveni smisao, kostur poetike.

kad čelik progovori
odbrojavanje je završeno
zakrvavljeni pogledi kroz fantomke
skeniraju iza nišana
kroz tunel
tvoje meso postaje opcija
repetiranje
mesingani zvonik drhti
ne vrijedi
uskoro će bezglavo krenuti
odmotavanje
sve počinje pred zoru
iznova

olovo teže od krvi
vri

vezan za grozdove sna
tečeš kroz zlatni pramen sunca
slutnjom se slivaš niz oluke rasplakanog oka
umoran i blag
topiš glečere magle
toneš u jutra cvijetnoga mulja
i postaješ znak
putokaz za okean beskrvne tišine
čijoj se neplodnoj matici predaješ
i vješaš za sopstveni trag
uljanu nit ispod prozora djetinjstva
mastiljavi put zrenja
plod nabrekao od mjesečeve rđe

glođeš korijene nesigurnosti
zalogaj iščašenog vjetra
tražeći izgubljeni korak
pertlu ambicije
zdrav zub
crveno kopito alter-ega
drski osmijeh prezrivog dostojanstva
poštovanje
vlasima skrivene rogove...
života

uzaludno
iz tebe ocijedio
tuđa lica
tražeći...

nisam znao
udahnuti crnilo noći
tragove tuđeg neba očima krasti
pečurke po kiši brati

ispod staklenog zvona
zabranjeno povrće
i otrovne igle
uzimati

virtualno oko
kroz katodne čemprese
u jednom kadru
jedna vinjeta
treperi novi dan
alternativnog svijeta
strujni udar
globalnog geta

(zujanje...)

spasi se
ugasi sve

odgrizi prst