samsara
nema li te mrtvi sam losos u moru vrele tinte grobno cvijeće na prapočetku azbuke bjelina u kojoj nestaješ između dva napukla stiha otopina je magle iz crvinjaka sna u vrtlogu samsare životi mi prolaze kao ekseri kroz hrista
preobraženje
sinoć sam čitao poeziju nekog marsejskog nadrealiste. plakao sam kada su se slova počela topiti pod jezikom. to nije bio moj jezik. poželih da imam mlađu sestru u susjednoj sobi. poljubio bih joj čelo dok spava. zagrlio je. dolaze trenuci kad sopstvene potrebe postaju nesnosne. spiram sa lica grozdove sna. otvaram oči i pronalazim te…
eklipsa
pregorila u klozetu žarulja ljubavi sunce naše dvofazno
***
pjesničke knjige se zaobilaze a društvenu pažnju imaju osrednje knjige, ljubići i trač književnost. izdavači su otvorili vrata toj vrsti literature. ako neko sasvim preuzme prostor, onda istiskuje nešto što je suština književnosti, a to je poezija. naša poezija danas se nalazi u evropskom vrhu. ali, poezija ne privlači pažnju. ona nije za pompu. ona…
***
pomalo je tužno gledati kako i na koji način je poezija pretrpila taj upliv proznog diskursa i prokurvala se naracijom i anegdotom da bi omogućila manju hermetičnost lakšu razumljivost i na koncu prihvatljivost tom nekom širem broju čitalaca koji je krajnje imaginaran
iz noktiju penumbre
prezreli grozdovi sna račvastim jezikom poruge u zelenom unutrašnjost staklene kutije stjecište je naših sjeništa simfonija nemušta oko zlovira oka skorena razaznajemo iz noktiju penumbre oglodanu kost
fištrija
volim i ja tebe kaže dok grli me nepoderivim stiskom privremenosti i pretvara u urnu sa pepelom spaljene fištrije
ipak se okreće
nukleus velosipeda tumači kvazar